Piše: Goran Ž. Komar
Uvijek se valja vraćati, a nedovoljno se vraćalo, na kompleks pitanja sadržanih u događajima pokrenutim proglašenjem srpske patrijaršije u Skoplju 1346, dakle, krunisanjem srpskog kralja Dušana za cara. Ovaj se čin odigrao bez saglasnosti Carigradske patrijaršije-matice, uz asistenciju trnovskog patrijarha, ohridskog arhiepiskopa i delegata sa Sv. Gore. Osuda iz Carigrada ekskomunikacijom stigla je četiri godine kasnije. I neki kasniji srpski izvori osudili su Dušanov postupak osuđujući njegove carske i patrijaršijske pretenzije. S vremenom data su različita tumačenja skopskog čina, ali, čini se, pogledi koji obuhvataju i realpolitički aspekt, posmatrajući prilike 14. vijeka, a ne samo vremena ranog kanonskog prava, najbliži su istini. Poznato je da je Vizantija iznjedrila ideologiju koja je počivala na predstavama o jedinstvu svjetskog poretka, ali u svojoj ekliziološkoj strukturi on nikako ne podrazumijeva monarhični koncept, uključujući autokefalne crkve koje su nezavisne u upravnom pogledu, ali se na njihovom čelu nalazi Carigrad. Odnosi među njima su genealoškog karaktera. Jako dobro i tokom 18. vijeka Srbi na Balkanu, na primjer, kod referendumskog izjašnjavanja o statusu svoje eparhije potaknutom od strane episkopa Stefana Ljubibratića, kazuju o pripadnosti carigradskoj crkvi uz napomenu da nisu „uniti“ ili „papisti“ kako se osvrće i savinski iguman Nikanor početkom 19. vijeka u dopisu dalmatinskom episkopu Venediktu... Status autokefalije ne može se razmatrati sa stanovišta današnjih teorijskih pogleda na suverenost. Čak se može reći, kao što je isticao prof. Dimitrije Bogdanović, da je samostalnost autokefalnih crkava uslovna. U pitanju doktrine vjere, ne može biti suživota niti različitih doktrina, a u organizacionom smislu svako statusno pitanje jeste pitanje međucrkvenog značaja, to jest, univerzalnog značaja. Da bi se razgovaralo o ovim pitanjima, treba s velikom pažnjom čitati djelo Kartašova „Vaselenski sabori“ (sada dostupno široj publici) pa pogledati kako je moguće pratiti razvoj određenih kanona sveopštih crkvenih sabora koji su odredili rang crkvenih oblasti. Svaki drugi put kojim bi se krenulo, kao što je to slučaj u Crnoj Gori, van pravoslavne vaseljene, predstavlja klasičnu uzurpaciju i skopski akt srpske crkve 1346. jest uzurpacija. Od 1219. kada je srpska crkva dosegla samostalnost i mogućnost postavljanja svojih poglavara ona je bila u obavezi da na bogosluženju pominje ime glave sveopšte crkve-njezine matične, carigradske patrijaršije. O skopskom činu, kao uzurpatorskom, govore i grčki i srpski izvori. Naš stav danas u Crnoj Gori nije dakle „srbofilski“ već je jednako i „vizantofilski“, a svakako, univerzalistički, ekumenistički, jer ovdje (mnogi među nama) nemamo ništa protiv niti produbljavanja dijaloga sa tradicionalnom crkvenom organizacijom na čijem se čelu nalazi biskup Rima. Mi (mnogi među nama) držimo do istorijske istine i istorijskih periodizacija i mi pogledom obuhvatamo i drevna vremena crkve kada se Ilirik nalazio i pod vlašću salonitanskog mitropolita, uz dakako druga stara središta crkve. Mi, takođe, cijenimo okolnosti koje su dovele do saglasja u djelovanju i prosvjetno-kulturnoj nadgradnji veoma kompatibičnih venediktinskih i nemnjićkih tekovina osnovanih na vizantijskim temeljima.
Srbija je nakon skopskog čina i kasnijeg izmirenja polako ulazila u stoljeće odlučnih sukoba sa Turcima. Mnogi danas ne poznaju elementarnu i važnu činjenicu da je konačnost sporazuma sa Srbijom stigla 1375. godine upravo sa knezom Lazarom. Živio je u tim vremenima i jedan kaluđer imenom Isaija koji se, pored značajnih i visokih državnih i crkvenih autoriteta, starao o pitanju izmirenja, da nas u Crnoj Gori podsjeća na druge u monaštvu imenjake, utirače staza najsvetijih. Ovaj stari raskol jest sadržinski i crkvenopolitički jer, konačno, Dušan je zaposjeo grčke gradove i eparhije. Ali sami Srbi u to vrijeme osuđuju ovaj čin. Kazuje se o otrgnuću mitropolija „od saborne Hristove crkve“! I tada su protjerivani grčki episkopi iz njihovih eparhija i došlo je do velikih socio-ekonomskih i crkveno-jerarhijskih posledica. Konstantin filozof pisao je da je crkveni mir i poredak bio prva briga kneza Lazara i on je uputio u Carigrad svetogorsku delegaciju na čelu sa Isaijom. U svim svojim dopisima kojima ga pominju Dubrovčani Lazara pominju kao „svetopočivšega“. Srpska crkva i država u svome moralno-političkom vrhuncu pred slom na Kosovu prinosi sebe pravoslavnoj ekumeni, njezinom drevnom poretku i iz sukoba, saborovanjem u Peći, potvrđuje svoj 1219. dosegnuti autokefalni status. Otvaraju se dramatični svjetski procesi ekspanzijom Turaka (1389.) i kasnije, koji likom svoga vladara Mehmeda, mladića od dvadeset i jedne godine, osvajaju Carigrad i prijete Evropi, a u njegovoj trideset i prvoj godini Jajce i Bobovac postaju prijtnja svijetu. Zastrašena Evropa gledala je slom srpske države kao što će 1463. gledati pad Carigrada koji je proces, suštinski, otvorio Dandolo vaspostavljanjem Latinskog carstva. I danas srpski narod stoji na pragu Evrope ne pribrajajući svojoj narodno-crkvenoj pametarnici niti jedan agresivni akt koji od samih Srba ne bi bio sankcionisan.
I u narodnosno-političkom (ne više i državno-političkom, jer Crna Gora je suverena država) i crkveno-kanonskom, pravoslavni svijet treba da gleda ga međusobnim ekumenskim prožimanjima i jedinstvu.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.